Senija Karamehić, rođena 1949. godine u Derventi, Bosna i Hercegovina, istaknula se kao simbol hrabrosti i principijelnosti tokom i nakon rata u Bosni i Hercegovini. Diplomirala je pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i posvetila se radu u prosvjeti, zalažući se za pravednost, mir i toleranciju. Njezina posvećenost obrazovanju bila je usmjerena na inkluzivnost i poštovanje prava svakog djeteta, što je obilježilo njezinu karijeru do umirovljenja 2012. godine.
Hrabrost tijekom rata
Tijekom rata u Bosni i Hercegovini, Senija je pokazala izuzetnu hrabrost pružajući utočište progonjenim osobama različitih etničkih pripadnosti. Svjesna rizika, skrivala je Srbe i Hrvate u svom domu, pružajući im zaštitu u vremenu kada su etničke podjele bile na vrhuncu. Njezini postupci bili su vođeni dubokim uvjerenjem u ljudskost i pravednost, unatoč opasnostima kojima se izlagala.
Otpor segregaciji u obrazovanju
Nakon rata, Senija je nastavila borbu protiv diskriminacije kao direktorica Osnovne škole u Varešu. Godine 2000., suočena sa zahtjevima lokalnih vlasti i međunarodnih predstavnika da podijeli učenike prema etničkoj pripadnosti, odlučno je odbila sudjelovati u takvoj praksi.
Kada su vlasti ipak provele segregaciju, Senija je dala ostavku, smatrajući da takva podjela ugrožava dostojanstvo djece i temeljna načela obrazovanja.
Nagrada za građansku hrabrost
Zbog svoje posvećenosti očuvanju principa ljudskosti, Senija je dobitnica prestižne nagrade Duško Kondor za građansku hrabrost. Ova nagrada, nazvana po poznatom borcu za ljudska prava, dodjeljuje se pojedincima koji su u teškim okolnostima pokazali hrabrost i zalaganje za pravdu i mir.
Senijin doprinos posebno je značajan zbog njezine nepokolebljivosti u vremenu kada su socijalne i etničke podjele bile naglašene.
Naslijeđe i utjecaj
Senija Karamehić ostaje simbol borbe protiv diskriminacije i segregacije u obrazovnom sustavu Bosne i Hercegovine. Njezina hrabrost i principijelnost inspiracija su mnogima koji se zalažu za pravednost i ljudska prava. Njezine riječi iz 2002. godine odjekuju i danas: “I sada bih se isto ponašala kada bi, ne daj Bože, bilo tko nepravedno progonio nekoga.”
Njezina priča podsjeća nas na važnost individualne odgovornosti i hrabrosti u suočavanju s nepravdom, te na moć koju pojedinac ima u promicanju pozitivnih promjena u društvu.
