Povratak u Jusiće: Izvještaj iz Sela u Koje je Malo Ko Smio Kročiti
Piše: Dragoljub Draža Petrović
Selo Jusići, smješteno nadomak Zvornika, postalo je simbol povratka Bošnjaka na vlastita ognjišta nakon rata. Iako su prvobitne tenzije i strahovanja među povratnicima i lokalnim stanovništvom djelimično utihnuli, priče o izolaciji i nepovjerenju još uvijek su prisutne. Kao reporter “Naše Borbe”, odlučio sam da iz prve ruke istražim situaciju u ovom selu koje je dugo bilo predmet političkih manipulacija i medijskih spekulacija.
Putovanje u Nepoznato
Moje putovanje započelo je autobusom do Zvornika, ali tu se sve komplikovalo. Dalje nije bilo prevoza do Jusića, što nas je natjeralo da nastavimo pješke. Na svakom koraku kroz srpska sela nailazili smo na upozorenja: „Ne idite dalje, tamo je opasno.“ Te riječi, praćene ozbiljnim izrazima lica, samo su dodatno podgrijale moju znatiželju.
Jedan lokalni prodavac, fasciniran našim entuzijazmom, ponudio nam je prevoz do mjesta gdje „ni IFOR ne zalazi“. I tako smo završili na prašnjavom putu, na granici između srpske i bošnjačke teritorije, svjesni da nas očekuje neizvjesnost.
Susret sa Stražarima
Dok smo nastavili pješke, iz šipražja su izronili muškarci, očigledno stražari Jusića. Njihovi oštri pogledi i stavovi izazvali su nelagodu. Moj kolega je brže-bolje počeo vaditi press legitimacije u nadi da će nas to spasiti od neprijatnosti.
„Odakle ste?“ glasilo je pitanje koje smo očekivali, ali koje je ipak izazvalo nelagodu. „Iz Beograda“, odgovorio sam. Moja iskrenost nije naišla na očekivanu sumnju. Naprotiv, jedan mladi stražar s plavom kosom prišao je i s osmijehom rekao: „Svaka vam čast što ste došli iz Beograda da čujete našu priču. Hajde kod mene u kuću.“
Gostoprimstvo i Sjećanja
Ušli smo u kuću čiji zidovi su još uvijek nosili ožiljke rata. Dok smo razgovarali, domaćin nas je iznenadio pitanjem: „Znate li Muju, radio je u hotelu ‘Balkan’ na Terazijama?“ Ta rečenica me podsjetila na duboku povezanost Bošnjaka i Srba prije rata. Iako Muju nismo poznavali, njegovo ime je simbolizovalo normalnost koja je nekada postojala.
Priče Povratnika
Razgovarajući s mještanima, shvatio sam da povratak nije bio samo fizički, već i emotivni izazov. Ljudi koji su se vratili u Jusiće nisu željeli ništa drugo osim da obnove svoje domove i nastave sa životom. „Nismo mi htjeli rat. Samo smo htjeli da živimo normalno,“ rekao je jedan od povratnika.
Šira Slika
Moje putovanje u Jusiće nije bilo samo izvještaj o povratku. To je bila priča o ljudima koji, uprkos svemu, pokušavaju da povrate svoj mir i dostojanstvo. Pitanje koje mi je ostalo u glavi nakon tog dana bilo je jednostavno: „Zašto smo uopšte ratovali?“
Na kraju, povratnici u Jusiće pokazali su nevjerovatnu snagu i odlučnost da izgrade novi život iz pepela rata. Njihova priča svima nama služi kao podsjetnik da su obični ljudi uvijek najveće žrtve sukoba koje nameće politika.
