Priča o momku iz Novog Sada i njegovom boravku u Tuzli donosi toplotu, međuljudsku povezanost i otkriva nevjerovatnu snagu male geste koja ostavlja dubok trag. Njegova iskustva sa stanodavkom, prolaznicima i, posebno, s jednim efendijom, pravi su primjer kako susreti mogu nadmašiti očekivanja i srušiti predrasude. Evo šta je podijelio:
“Prije nekog vremena odlučio sam da posjetim Tuzlu. Čuo sam mnogo toga o ovom gradu – i lijepog i manje lijepog – pa sam odlučio da odem i uvjerim se svojim očima. Budući da sam iz Novog Sada, uvijek sam imao priliku da se družim s različitim narodima koji žive u Vojvodini, ali s Bosancima muslimanima nisam imao priliku da se bolje upoznam. Zašto? Nemam odgovor na to. Jednostavno se nije desilo.
Kažem roditeljima da planiram da odem u Tuzlu na vikend. Razlog? Nisam imao nikakav poseban razlog osim znatiželje da vidim grad i osjetim atmosferu. Nije im bilo baš svejedno, pogotovo jer idem sam, ali na kraju su se složili. Spakujem se i krenem. Malo me nerviralo presjedanje na putu, ali sve ostalo prošlo je savršeno. Stanodavka kod koje sam odsjela bila je izuzetno ljubazna, a svi ljudi koje sam sreo na ulici – od prolaznika do trgovaca – bili su nevjerovatno susretljivi. Niko se nije čudio mojoj ekavici niti je pravio bilo kakvu razliku.”
Najposebniji trenutak njegove posjete dogodio se ispred jedne džamije.
“Jednog popodneva odlučim da posjetim džamiju – nikad nisam bio u džamiji i imao sam veliku želju da je vidim iznutra. Kada sam stigao, ugledao sam čovjeka koji je nešto radio u blizini. Priđem mu i kažem: ‘Dobar dan.’ On odgovori istim pozdravom i nasmije se. Predstavim se i pitam da li bih mogao da uđem i pogledam unutrašnjost džamije. Rekao mi je da to obično nije praksa, ali da će napraviti izuzetak jer je po mom govoru zaključio da nisam iz Bosne.
Kad smo ušli, s mnogo strpljenja i ljubaznosti objasnio mi je šta se sve nalazi unutar džamije. Govorio je i o njenoj historiji, a usput smo razgovarali o islamu, Tuzli, ljudima koji tu žive. Taj razgovor mi je otvorio neka nova saznanja i dublje poštovanje prema svemu što sam vidio i čuo.
Kada sam se spremao da krenem dalje, zamolio me da sačekam trenutak. Otišao je, napisao nešto na papiru, pronašao Kuran i ubacio taj papirić unutra. Vratio se i pružio mi Kuran, rekavši da mi ga daje u znak sjećanja na moju prvu posjetu džamiji. Rukovali smo se, a ja sam izašao napolje prepun utisaka.”
Poruka koju je pročitao ostavila ga je bez riječi.
“Šetao sam Tuzlom i čitao poruku. Nisam mogao da vjerujem koliko ljubaznosti i vedrine ima u tom čovjeku. Odavno nisam osjetio toliku čast i toplinu u nečijim postupcima. Ovo je za mene bila posebna uspomena, i morao sam je podijeliti s vama.”
Ova priča potvrđuje snagu ljubaznosti i otvorenosti. Jedan susret s efendijom promijenio je način na koji ovaj Novosađanin doživljava ljude i grad koji je posjetio. Ovo je podsjetnik da male geste ljubaznosti i gostoprimstva mogu ostaviti neizbrisiv trag u srcima drugih.
OBJAVA:
https://www.instagram.com/p/CxXj2bLMTy-/
