Prema njenom kazivanju, Novosađanka je sinoć doživjela nesvakidašnje iskustvo. Naime, ispred željezničkog kolodvora susrela je beskućnika, što ju je začudilo kada je shvatila da je taj ojađeni čovjek zapravo profesor kemije. U objavi na Facebooku opisala je kako je muškarac sjedio na hodalici, pokušavajući se pomaknuti i tražeći utočište od hladnog vjetra.
Nažalost, željeznička stanica je bila osigurana, pa se Novosađanka obratila s njim i ponudila svoju pomoć. Muškarac, koji sjedi na hodalici, slabo se kreće i, da ne ulazimo u detalje, lošeg je zdravstvenog stanja. Nekada je Željeznički kolodvor bio dostupan tijekom cijele noći, pružajući utočište onima koji nemaju zaklona od kiše, zime i sličnih nedaća. No, donesena je odluka da se ta praksa prekine, pa su pojedinci poput njega, uz pretežno napuštene kuće i mačke lutalice, ostali vani. Iako je vanjski okoliš nešto topliji, i dalje je nedovoljno za njihove potrebe.
Ne ulazim često u razgovor s beskućnicima, ali im često dam koji dinar ili hranu. No, ova je večer potaknula na razmišljanje – s obzirom na to da se čini da nitko s njima ne razgovara, jer ih se često zanemaruje poput bačenih paketa na ulici. Možda je ovaj nesretni pojedinac, ove kišne i prohladne noći, žudio za smislenom interakcijom. Razmijenili smo riječi, a on je pozitivno odgovorio na moje obraćanje, sugerirajući da cijeni naš dijalog.
Dijelio sam sličan osjećaj. Ova djevojka pripovijeda da je otkrila da je obrazovan, što joj je omogućilo okvirno razumijevanje okolnosti oko njegove sudbine. Nekoliko trenutaka kasnije, muškarac joj je otkrio da je profesor kemije. U početku nije osjećala nikakvu nelagodu. Iako nije bila sigurna da li da mu povjeri svoje povjerenje, na kraju mu je odlučila dati novac. Razmišljao sam o čovjekovoj tvrdnji da je profesor kemije – govori li možda istinu? Ipak, njegovo elokventno korištenje jezika ukazivalo je na visoku razinu obrazovanja, nadilazeći onu više od 90 posto pojedinaca s kojima se svakodnevno susrećem.
Vrijedno je napomenuti da me ta osoba obavijestila o svom skorom otpuštanju iz bolnice. Uistinu je na rubu odlaska, iako u papučama i nosi pelene – nesretna situacija, jer ih ne može sam promijeniti i nema zamjene. Postoji li šansa da ovaj čovjek boluje od demencije i da ima obitelj koja ga možda traži? Ako je ikome poznato u kakvoj je situaciji, bilo bi pametno obavijestiti ga gdje se nalazi, a koji su, nažalost, okruženi odsutnim unucima.
Dao sam mu nešto novca jer nije bilo dostupnih opcija u blizini, a moj autobus je uskoro polazio. Zatražio sam da obeća da će prioritet dati kupnji hrane, dopuštajući mu slobodu da sva preostala sredstva koristi kako želi. Iako se nadam da će ispuniti svoje obećanje, moja očekivanja su ublažena. Dok sam stajala pokraj njega, osjećajući hladnoću, dvije su mlade žene čule naš razgovor; jedan mi je prišao i ponudio nešto novca, a drugi mi je dao pecivo iz pekare.
Nekoliko metara od ovog gospodina viđena je mlada žena, koja je ranije stigla, kako se brine za napuštene štence – nastavlja svoju priču. Taj scenarij potaknuo ju je na razmišljanje o značaju lijepe riječi, pažnje i podrške za one koji su sami na svijetu. Razmišljala je o lančanoj reakciji koja je uslijedila, razmišljajući o tome koliko često samo prolazi pored pojedinaca, smatrajući da joj je izazov čak i susresti njihov pogled.
Možda imam nešto novca u novčaniku, ali imam potrebu za brojnim stvarima i u stisci sam s vremenom. Ove sam večeri razmišljao o tome da bi te osobe mogle cijeniti iskren razgovor, i na moje divno iznenađenje, ovaj se pothvat pokazao toliko vrijednim da je pozitivno utjecao i na njega i na mene, kao i na dvije prisutne mlade žene.
Novosađanka izražava uvjerenje da bi te tri osobe, unatoč međusobnom nepoznavanju, mogle drugačije pristupiti sličnim situacijama u budućnosti. Naglašava da je njezina namjera dijeljenja priče bila isključivo potaknuti druge da se uključe u razgovore i priznaju izazove s kojima se drugi suočavaju. Možda će ovaj mali čin nekome pomoći da prebrodi teško vrijeme i omogući mu da uoči svjetlo na kraju tunela.
