Vozdra, raja! Evo i ja da podijelim jednu priču koja mi se desila, pa se nadam da će vam biti zanimljiva. Sve se odigralo prošle nedjelje, nakon što smo supruga i ja proveli dan u Beogradu, družeći se s našim prijateljima. Lijepo smo se ispričali, obišli grad, ali kako je ponedjeljak donosio obaveze, odlučili smo da se vratimo u Sarajevo. Nudili su nam da prenoćimo, ali nismo htjeli da ostajemo – bilo je vrijeme za pokret.
Kiša je lagano padala dok smo vozili prema Sarajevu. Na radiju je svirala opuštajuća muzika s NAXI stanice, a atmosfera u autu bila je top – pravo uživanje. Međutim, nije dugo potrajalo, jer nas je iznenada zaustavila policija. Iskreno, u prvom trenutku sam pomislio: “Pa gdje baš po ovoj kiši da stoje?” Ali hajde, nema se tu šta puno razmišljati, već fino ispoštovati zakon i policajca.
Naravno, standardna procedura: traže vozačku i saobraćajnu. Ljubazno predam dokumente, a policajac krene da obilazi auto i vrši provjeru. Nakon par trenutaka vraća se s komentarom:
Policajac:
“Ne radi vam zadnja lijeva pozicija i prednje desno svjetlo.”
Ja:
“Ma, jaro, stvarno nisam primijetio. Baš sam u nekoj gužvi ovih dana, nisam stigao provjeriti…”
Policajac:
“Dobro, nema problema. Samo, vidim iz dokumenata da si iz Sarajeva. A i ona naljepnica pozadi sve govori. Reci mi, šta ima novo u Sarajevu?”
Pomalo zbunjen što pita o Sarajevu, odgovaram:
Ja:
“Sarajevo… Ma, uvijek nešto novo. Gradi se stalno, stalno neka dešavanja. Nema mira. Treba doći, vidjeti, osjetiti taj grad, pogotovo kad je ljepše vrijeme.”
U tom trenutku primijetim kako mu se pogled promijenio, kao da ga nešto pogađa. Povukao je dubok uzdah, pa rekao:
Policajac (pomalo emotivno):
“Znam… Rođen sam tamo. Koševo mi je ostalo u srcu. Najljepše uspomene su iz djetinjstva, iz Sarajeva. Ali, eto, rat nas je sve rastjerao. Došli smo ovamo, u Beograd, kad sam bio dijete. Dao mi je Beograd sve u životu, ali Sarajevo nikada nisam izbacio iz srca.”
Na trenutak je zastao, pogledao me i vratio dokumente:
Policajac:
“Srećan ti put! Zamijeni ta svjetla što prije, ja ti neću ništa pisati, ali ne mogu garantovati za kolege ako te opet zaustave.”
Ja:
“Ma hvala ti, zemljače. Živ bio!”
Podigao je ruku i mahnuo:
Policajac:
“Pozdrav!”
Dok smo nastavljali dalje, osjećao sam neki neobičan spoj tuge i radosti. Tuge, jer je i on, kao mnogi, morao napustiti svoj grad, ali i radosti, jer ljubav prema Sarajevu očito nikad ne blijedi. Ponosan sam što sam iz Sarajeva – grada koji ostavlja trag u srcima, ma gdje nas život odveo.
